dr. sc. Drago Martinović

  • mr. sc. Drago Martinović - Slider
  • mr. sc. Drago Martinović - Slider
  • mr. sc. Drago Martinović - Slider
  • mr. sc. Drago Martinović - Slider
  • mr. sc. Drago Martinović - Slider

Najave

www.dragomartinovic.com

Ovdje možete naručiti knjigu

Download knjige - PDF

Fra Petar Sesar

Ovdje možete naručiti knjigu

Download knjige - PDF

www.dragomartinovic.com

Ovdje možete naručiti knjigu

Download knjige - PDF

Press clipping

Arhiva

Powered by mod LCA

Dokumenti

PRVI DOKTORAT IZ OBLASTI ODNOSA S JAVNOŠĆU U BiH OBRANIO JE PROF. DR. SC. NAJIL KURTIĆ Ispis
Nedjelja, 22. svibnja 2011.

Prvi doktorat iz znanstvene oblasti odnosa s javnošću s naslovom „Strategija upravljanja odnosima s javnošću“ uradio je i obranio 1997. na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu prof. dr. sc. Najil Kurtić (uvaženi profesor je bio jedan od predstavljača moje knjige „Komuniciranje jedinica lokalne samouprave s javnošću“). U doktoratu su istaknuta dva ključna problema tadašnje prakse odnosa s javnošću u regionalnim okvirima, koji su prisutni i danas, to su odsustvo teorijske i strateške perspektive, odnosno dominacija tehnika i nekritičkog transfera studija slučaja iz anglo-američkog društvenog okruženja.

 

 

dr. sc. Najil Kurtić, red. prof.
Univerzitet u Tuzli

Dosadašnje elaboracije geneze Odnosa s javnostima u Bosni i Hercegovini uglavnom su opteterećene ideološkim interpretacijama pedesetogodišnjeg socijalističkog perioda Jugoslavije u čijem je sastavu Bosna i Hercegovina funkcionirala kao federalna jedinica. Prije svega mislim na definicije ekonomske strukture kao planske odnosno dogovorne ekonomije  slijedom čega  „nije bilo  tržišne utakmice pa ni potrebe za tržišnim komunikacijama uopće, odnosno za odnosima s javnostima kao elementom promotivnog miksa“.
Naravno riječ je o potpuno neutemeljenim postavkama i kvalifikacijama. Istina je da je veći dio socijalističkog perioda Bosne i Hercegovine ekonomska sfera bila jedna mješavina (kombinacija)  samo načelno usmjeravanih privrednih tokova i to isključivo u tzv. strateškim granama (energetika i teška industrija) i tržišne konkurencije (u području roba široke potrošnje). To je  rezultiralo relativno ranim pojavljivanjem tržišnog oglašavanja kako u  elektronskim medijima (radijima i televizijama) tako i u printanim medijima. To pokazuje uvid u ukupne prihode Televizije Sarajevo, Radio Sarajeva kao i u prihode mnogobrojnih lokalnih i regionalnih medija. Iz izvještaja o poslovanju privrednih subjekata (SOUR-a, RO, i OOUR-a) naročito velikih preduzeća vidi se da su troškovi reklame i reprezentacije (kako su knjigovodstveno vođeni) uvijek imali relativno značajno učešće u strukturi ukupnih troškova. Ovi troškovi su su uključivali veliki dio spektra aktivnosti i instrumenata današnjih odnosa s javnostima, prije svega odnosa s kupcima, odnosa s dobavljačima, odnosa s finansijerima, odnosa s medijima kao i odnosa s internim javnostima.

U prilog ovoj tezi svjedoči i činjenica da su u socijalističkom periodu nastali veoma moćni i u međunarodnim razmjerama ugledni brendovi kao na primjer: Energoinvest, Hidrogradnja, Vatrostalna, Hepok, RMK Zenica, Krivaja, KTK Visoko, Borac iz Travnika, Bratstvo iz Travnika, Aluminij iz Mostara. Jedna temeljita analiza komunikacijskih koncepata i praksi u ovim i drugim bosansko-hercegovačkim preduzećima, velikim izvoznicima, i uspješnim učesnicima na velikim međunarodnim tenderima, pokazala bi više nego rudimentarno prisustvo metoda i tehnika odnosa s javnostima te projektni pristup izgradnji korporativnog identiteta i učvršćivanju korporativnog brenda i to kako u međunarodnim tako i u unutrašnjim (jugoslovenskim) okvirima. Jugoslovenske okvire ne smijemo ispustiti iz vida zbog toga što je to bilo ogromno tržište sa potencijalom od dvadeset miliona konzumenata, i što je još značajnije ono je bilo konkurentsko. Skoro da nije bilo proizvoda i robe koja je proizvođena u jednoj federalnoj jedinici a da nije porizvođena i u drugim, na drugoj strani tržište je bilo jedinstveno i potpuno otvoreno (konkurentsko) za proizvođače iz svih federalnih jedinica. To je pogodovalo i na koncu rezultiralo razvoju tržišnih komunikacija pa i odnosa s javnostima kao elementa promotivnog miksa unutar marketinškog miksa.
Druga činjenica koja se zanemaruje kada se  razmatra pitanje geneze odnosa s javnostima u Bosni i Hercegovini su sustavi informisanja u udruženom radu i delegatskom sistemu. To su sustavi, koji, interpretirani iz perspektive savremenih koncepata odnosa s javnostima, najbliže odgovaraju dvosmjernom simetričnom modelu odnosa s javnostima. Prvenstveno su bili  orjentirani na interne odnose s javnostima, i to koliko na njegovanje organizacisjke kulture i organizacijskih vrijednosti toliko i na omogućavanje participativne radničke demokratije.   Na hiljade službi i referenata za informisanje je opsluživalo taj sustav, koji je bio pravno uređen kao obavezan. Izlazilo je na hiljade „fabričkih“ novina i biltena, odnosno delegatskih informativnih biltena. Službe za informisanje organizirale veoma funkcionalne evente a njihovi uposlenici su po pravilu, kao honorarni saradnici, surađivali u nacionalnim elektronskim i printanim medijima u koje su uspijevali plasirati informacije o svojim preduzećima. 
Treći aspekt ovog pitanja se odnosi političke odnose s javnostima koji su bili u funkciji svojevrsnog društvenog marketinga. Različiti elementi odnosa s javnostima su dominirali u metodama i aktivnostima djelovanja komisija za propagandu i informiranje, koje su po pravilu organizirane i funkcionirale u svim strukturama socijalističkog političkog sistema Bosne i Hercegovine (uglavnom pod okriljem Socijalističkog saveza koji je objedinjavao rad kako društveno-političkih organizacija tako i mnogobrojnih udruženja građana i nevladinih organizacija) ali i formirane ad hoc pri poduzimanju bilo kakvih većih i značajnijih društvenih akcija (događaja). Već je stereotip da se kao polazište za nastanak političkih odnosno društvenih odnosa s javnostima u Bosni i Hercegovini uzima iskustvo Sarajevske olimpijade 1984. godine. Međutim sistematična analiza, zasnovana na sadržinskim elementima prakse savremenih odnosa s javnostima, bi pokazala da su veoma efikasno pa čak i veoma profesionalno od samog završetka rata, organizacije prvih poslijeratnih izbora sve do pojave nacionalnih stranaka pred prve demokratske izbore u Bosni i Hercegovini, primjenjivane strategije i taktike odnosa s javnostima, koje se ni po čemu nisu razlikovale, izuzev po imenu pod kojim su se realizirale, od sličnih u zapadnim zemljama. Ovu tezu bi, sigurno je potvrdila istraživanja ovog aspekta organizacije velikih omladinskih radnih akcija: izgradnje pruge Brčko Banovići 1946. i pruge Šamac Sarajevo 1947., izgradnje željezare u Zenici, kampanja pridobijanja građana za upisivanje zajmova za puteve, velike kampanje za izgradnju 1000 škola u Bosni i Hercegovini, mnogobrojnih samodoprinosa u lokalnim zajednicama, grandioznih proslava godišnjica historijskih događaja, organizacije velikih svjetskih prvenstava kao što je bio STENS (svjetsko prvenstvo u stonom tenisu u Sarajevu), velikog međunarodnog političkog događaja Samita nesvrstanih zemalja o informisanju u Sarajevu 1975. godine.
Četvrto, neki podaci, koje naravno treba provjeriti pokazuju da su određene aktivnosti iz spektra međunarodnih odnosa s javnostima, primjenjivale u toku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini sve tri zaraćene strane. Tu se prije svega radi o pokazivanju posebne brige za novinare koji su na ovom području bili prisutni od samog početka rata ali i o angažiranju međunarodnih PR agencija u svrhu lobiranja za interese jedne strane.
Ako se poslijeratni period može uzeti za početak nečega u odnosima s javnostima u Bosni i Hercegovini to su akademizacija i profesionalna institucionalizacija. U tom smislu početnu tačku predstavlja intelektualno i univerzitetsko angažiranje profesora Besima Spahića na Univerzitetu u Sarajevu. On je prve naučne informacije i interpretacije o odnosima s javnostima, unio u sustav univerzitetskog obrazovanja već u svom doktoratu u kojem je istraživao savremene aspekte reklame  u socijalističkom samoupravnom društvu. Mada ovaj doktorat i njegove kasnije knjige nisu monografski fokusirane na sam fenomen odnosa s javnostima neprijeporna je činjenica da su u njima izložene sve teorijske postavke relevantne za razumijevanje i istraživanje ovog oblika komunikacijske prakse.
Nastavni predmet Odnosi s javnošću je uveden po prvi put na bosasnko-hercegovačkim univerzitetima na tuzlanskom studiju žurnalistike kao dvosemestralni predmet 1998. godine. Na ovom univerzitetu je pokrenut i prvi postdiplomski studij fokusiran na odnose s javnostima, pod nazivom Upravljanje odnosima s javnostima. Magistriralo je 15 polaznika ovog studija a nekoliko njih je doktoriralo ili rade doktorske disertacije  sa hipotezama fokusiranim na neki od recentnih problema. Broj magistara iz ove oblasti je u međuvremenu višestruko uvećan i procejnjuje se da je već dostigao cifru veću od 50. taj broj uključuje i magistre koji su svoje teze branili u Banjaluci, Zagrebu i Beogradu. Magistarske teme[1] i doktorske disertacije su se problemski već značajno pomakle od općih sagledavanja odnosa s javnostima ka specijalnim područjima: 1) primjena odnosa s javnostima u pojedinim društvenim sektorima, 2) kriznim odnosima s javnostima i 3) fenomenologiji imiža. Već samo ovo tematsko bogatstvo magistarskih i doktorskih istraživanja indicira da je akademizacioja odnosa s javnostima u Bosni i Hercegovini dostigla visok stupanj.
Sastavi dio procesa akademizacije je poduzimanje empirijskih istraživanja koja su ili introspektivna (bave se proučavanjem efikasnosti PR praktičara)  ili se bave efektima organizaciosjkih komunikacija (mjerenjem imidža). Kao rezultat ovih istraživanja u naučnim časopisima je objavljeno više stotina radova a objavljeno je i desetak knjiga među kojima je najsveobuhvatniji udžbenik profesora Zorana Tomića. Među magistarskim radovima poseban značaj za  razvoj odnosa s javnostima u Bosni i Hercegovini ima rad profesorice Vedade Baraković na temu Odnosi s javnostima u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je odbranjen 2004. godine.  Profesorica Baraković je u međuvremenu i doktorirala na temu utjecaja odnosa s javnostima na agendu bosansko-hercegovačkih medija.
Odnosi s javnostima su veoma brzo uvedeni kao samostalne discipline ili u okviru drugih komunikacijskih disciplina na skoro sva sveučilišta u Bosni i Hercegovini. Ovaj predmet se sluša na ekonomkim fakultetima, gdje je fokus na odnosima s javnostima kao segmentu promotivnog miksa i uglavnom se reduciraju na tehnike i na studijima komunikologije odnosno novinarstva na kojima se ovaj fenomen izučava iz perspektive komunikologije i ukupnih komunikoloških spoznaja.
Značajan utjecaj na akademski profil odnosa s javnostima u Bosni i Hercegovini ima činjenica da ih na fakultetima pa čak i na postdiplomskim i doktorskim studijima drže profesori koji nisu po vokaciji komunikolozi, odnosno čije se doktorske teze, pa čak ni nihov istraživački rad, ne bave ovim fenomenom. To se, naravno odražava prvo na opće stanje profesije koje karakterišu odsustvo kako teorisjke tako i strateške perspektive a potom i na veoma nizak profesionalni nivo agencija koje su nominalno specijalizirane za odnose s javnostima. A sve skupa se prelama kroz evidentan jaz jaz između članova profesionalnih PR udruženja, zarobljenih u perspektivu PR tehničara (svedenu uglavnom na organiziranje događaja, press konferencioja i pisanje saopštenja) i profesora odnosno teoretičara odnosa s javnostima.
Naravno, neupitan je utjecaj na odnose s javnostima u Bosni i Hercegovini i različitih vladinih i nevladinih međunarodnih organizacija, pa i različitih škola i kurseva koji su organizirani a neki su još u toku u Bosni i Hercegovini. Taj utjecaj je tekao uglavnom u dva pravca: prvi kroz različite oblike ad hoc edukacije, kao što je to svojevremeno učinio OSSCE programom edukacije za lokalne samouprave, Londonska škola za odnose  sjavnošću, Škola Medijacentra iz Sarajeva i drugi. Drugi pravac utjecaja je išao stalnim eksponiranjem mnogobrojnih glasnogovornika i službi za odbnose s javnošću javnošću velikih međunarodnih institucija, kao što su OHR, USAID, Europska komisija i sl. U oba slučaja, dakle i kroz edukaciju i neposrednim transferom iskustava i procedura odnosa s javnošću nametnuta je tehnicistička perspektiva  u kojoj su odnosi s javnošću reducirani na vještinu za koju nije potrebno posebno, naročito ne sveučilišno, obrazovanje. To je dugoročno potkopalo razvoj odnosa s javnostima kao profesije u Bosni i Hercegovini.
Ova tema zaslužuje jedno temeljito istraživanje, oslobođeno ideoloških ograničenja proisteklih iz palijativnih interpretacija jednog dugog perioda povijesti Bosne i Hercegovine. Pri tome nam može kao metodološka paradigma poslužiti način na koji je Michael Kunczik  istraživao korijene odnosa s javnostima u Njemačkoj. U tom slučaju bismo veoma ineteresantne elemente mogli i sami pronači u periodu Austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini, u metodama i tehnikama kojima su se koristili, na jednoj strani carski namjesnik za Bosnu i Hercegovinu Kalaj, odnosno na drugoj strani Budimpešta u okviru kampanje pod nazivom „Julijanska akcija“ da ostvare svoje geopolitičke interese u Bosni i Hercegovini.

________________________________________
[1] Među magistarskim radovima poseban značaj za  razvoj odnosa s javnostima u Bosni i Hercegovini ima rad profesorice Vedade Baraković na temu Odnosi s javnostima u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je odbranjen 2004. godine.  Profesorica Baraković je u međuvremenu i doktorirala na temu utjecaja odnosa s javnostima na agendu bosansko-hercegovačkih medija.